PRIČA IZ PRVE RUKE: Zašto sam otišao da radim na Aljasku

Sve više Srba odlazi na Aljasku gde se navodno za dva meseca može zaraditi godišnja plata u Srbiji. Milanko Jagodić (29) iz Bačke Palanke se nedavno vratio sa ostrva Sent Point na Aljasci gde je četiri meseca radio u pogonu za preradu ribe.

On nam je iz „prve ruke“ otkrio da li su priče o velikoj zaradi istinite, koliko je posao težak, šta su neophodni uslovi da bi se dobio posao i vredi li sve to.

– Za posao sam saznao od druga iz Bačke Palanke koji već nekoliko godina živi u Enkoridžu na Aljasci. Istovremeno sam pročitao članak u dnevnoj štampi gde je spomenuto da se za samo dva meseca može zaraditi godišnja plata u Srbiji. Tu sam video link agencije iz Beograda „United work & travel Srbija“ koja je trenutno jedini ovlašćeni posrednik. Otišao sam na link, popunio upitnik i čekao da me pozovu, što se desilo neočekivano brzo.

Neophodni uslovi

Dva su neophodna uslova da bi se konkurisalo za posao na Aljasci. Prvi je da je osoba u stalnom radnom odnosu u Srbiji, minimum godinu dana i drugi uslov je da ima porodicu. To je neka vrsta garancije da neće ostati u Americi. Dakle, važno je da poslodavac pristane da vam da par meseci neplaćeno.

Koliko se dugo ostaje, zavisi od sezone, uglavnom od dva do četiri meseca. U 2018. godini, kako kaže, konkurisalo je oko 3.000 ljudi iz Srbije, a prošlo je samo njih 200. Oni su se pridružili onima koji su tamo već odlazili da rade, a njih je oko 800. Dakle, ove godine je u pogonima za preradu ribe na Aljasci radilo oko 1.000 Srba.

Pročitajte još: ISKUSTVO BEOGRAĐANKE: Kako otići na Aljasku i zaraditi ogroman novac

– Nakon poziva, otišao sam u Agenciju gde sam morao da uplatim prvu ratu u iznosu od 100 evra. Od dokumenata potrebni su izvod iz matične knjige venčanih, detetov izvod iz knjige rođenih i original ugovor o radu. Ukoliko ne prođeš razgovor sa Agencijom, vraćaju ti 100 evra, ukoliko prođeš, zakazuju ti u Beogradu razgovor sa kompanijom sa Aljaske. Razgovor se vodi na engleskom jeziku.

– Budućim poslodavcima, u mom slučaju to je bila kompanija Trident, je važno da znaju koliko si fizički i psihički spreman, da li možeš da radiš 16 sati dnevno, bez slobodnog dana, da li možeš da radiš u uslovima gde je krv (riblja) oko tebe, na niskim temperaturama…


– Nakon razgovora čekaš odgovor. Ukoliko je pozitivan za nekih desetak dana dobijaš ugovor, a Agencija ti zakazuje viziranje koje bukvalno traje minut. Dobijanje vize do sada nije predstavljalo bilo kakav problem, priča Milanko i navodi sve troškove oko odlaska.

– To je, dakle, 200 evra Agenciji, 190 dolara za viziranje, 300 dolara osiguranje i 1.500 dolara koliko košta povratna karta, s tim što budući poslodavac ubrzo nakon dolaska na Aljasku vraća novac za kartu i viziranje. Takođe, moraš imati bar još 200, 300 evra kod sebe jer dok ne odeš na ostrvo gde je fabrika, noćiš par dana u nekom od hotela u Enkoridžu.

Istina oko zarade

– Koliko ćeš da zaradiš zavisi od sezone. Nekad je sezona slabija, nekad je odlična. Redovan sat je 10.58 dolara, a prekovremeni je 15.90 dolara. Sve preko osam sati dnevno i preko 40 sati nedeljno se računa kao prekovremeno. Nekad se radi 16 sati dnevno, nekad osam, a nekad samo četiri. Ako ima posla, mesečno se može zaraditi i do 5.000 dolara. U zimskoj sezoni koja počinje u januaru ljudi umeju za dva meseca zaraditi od osam do 12 hiljada dolara. Platu uplaćuju na račun svakog drugog petka.

Pročitajte još: SRPSKE ŽENE NA ALJASCI: Evo kako izgleda rad na jednoj od najudaljenijih tačaka planete (VIDEO)

– Kada sam stigao na ostrvo Sent Point, 1.200 km udaljeno od Enkoridža, imao sam još jedan razgovor na kom su procenjivali moje fizičke predispozicije. Budući da sam krupan i visok dobio sam u pogonu za preradu ribe teži posao koji se ticao završne obrade. Tačnije, sa još jednim momkom izvlačio sam iz ogromnog frižidera pleh sa smrznutom ribom, koji je umeo biti težak od 20 do čak 70 kilograma. Bacali bismo ga na jedan stolić da bi se riba odvojila od pleha i skliznula u bazen sa specijalnom tečnosti.


– Posao je više psihički nego fizički težak, jer ponekad 16 sati obavljaš jednu istu radnju, jedan isti potez. Izgubiš već pojam o vremenu, o tome koji je dan, koliko je sati. Kada završiš s poslom imaš bukvalno osam sati da jedeš, okupaš se, odspavaš, čuješ se sa porodicom (pri tom preračunavaš koliko je sati kod njih, jer je Bačka Palanka 10 sati ispred Aljaske).

– U pogonu temperatura varira, ali je tu gde sam ja radio bila oko nula stepeni. Nosio sam specijalno gumeno odelo, gumene čizme i naočare. Ako procene da si fizički slabiji, stavljaju te na traku gde se riba obrađuje, čisti i sortira.

Smeštaj u „barakama“

Svi radnici smešteni su u „barakama“, kako ih oni tamo zovu, iako je reč o zgradi sa četiri sprata sa mnogo soba.

– Bio sam u sobi veličine 12 metara kvadratnih sa još njih trojicom. Svako je imao svoj plakar. Kupatilo je zajedničko za sve sobe na spratu i prilično je veliko sa deset tuš kabina, lavaboa, wc šolja. Sve je uredno i čisto. Garderobu nam peru jednom nedeljno i vraćaju opeglanu i složenu. Imali smo obezbeđena četiri obroka, doručak, ručak, večeru i kasnu večeru i u sobi za pauzu uvek bi bilo pecivo, kafa, sok, voće. Glavno jelo je uglavnom bila riba, losos, a jednom nedeljno bila je i meksička hrana koja meni nije odgovarala zbog specifičnih preliva i začina.

Najviše mi je nedostajalo naše, domaće meso, kobasice, pileće belo meso… i način pripreme hrane koji mi je poznat, kaže Milanko i opisuje ostrvo na kom je radio.

Pročitajte još: Aljaska iz ugla jednog Nišlije

– Do ostrva Sent Point može se stići jedino avionom ili brodom. Odsečeno je od civilizacije. Svega dvadeset odsto ostrva je naseljeno. Ima oko tridesetak kuća i svi stanovnici se uglavnom bave ribolovom. Imaju jednu ambulantu, osnovnu školu i samo jednu prodavnicu u kojoj su cene prilično visoke. Nema kafića ni restorana, samo jedan bar u kom pivo košta čak 7 dolara. Priroda je prelepa i netaknuta. Temperature su se od juna do oktobra, koliko sam tamo bio, kretale od dva do 20 stepeni, s tim što je kod njih 20 stepeni kao kod nas 40. Ja sam izgoreo na njihovih sedam stepeni. Kad je bilo 20 nismo ni izlazili napolje.


Planovi
Odluka da ode da radi na Aljasku nije mu bila bliska pre nego što je dobio porodicu. Tek kada se oženio i dobio sina, shvatio je koliko je novca neophodno da bi se priuštio jedan lagodan život, bez stresa i trzavica. Planira da još nekoliko sezona ide na Aljasku, da bi mogao da pokrene i neki privatan posao. Pre Aljaske, Milanko je bio i šest meseci u Legiji stranaca gde je, kako kaže, bilo fizički lakše, ali psihički mnogo teže, jer nije smeo da priča na srpskom jeziku i koristi telefon, tako da nije imao nikakav kontakt sa porodicom.

Sada je u Bačkoj Palanci i planira da se vrati na Aljasku već u januaru. Svima koji su ga pitali da li vredi otići, Milanko odgovara „vredi“ jer se za samo par meseci može zaraditi koliko za godinu dana u Srbiji. Pri tom, od posla se može odustati u bilo kom momentu, ako neko vidi da ne može iz ko zna kojih razloga da izdrži.

Otkud toliko Srba?
Logično je, zbog zarade. Dešavalo se kada je sezona jaka, da dnevnica bude od 200 do 250 dolara, dakle jedan minimalac. Uz to, ovaj posao je jedan od najmanje plaćenih poslova u Americi i Amerikanci ne žele da rade prekovremeno i to ovako težak posao. Isti novac mogu zaraditi perući sudove u nekom restoranu, gde ubace posuđe u mašinu i onda čekaju pola sata da mašine opere.

Pročitajte još: Srbi masovno idu na Aljasku jer u fabrikama za preradu ribe za mesec dana zarade čak do 6.000 dolara

Poslovi koji su u ponudi na našem portalu možete pretražiti klikom na link OVDE.
Izvor: backapalankavesti