Ljeto 2010. godine, diploma u rukama, ali i dalje nijedan posao koji mi se činio privlačnim, pa sam odlučila da odem na odmor. Tokom odmora sam dobila par poziva i odjednom sam se našla u situaciji da biram između Londona, Njujorka i Dubaija. Poslije upoređivanja sam shvatila da bi najbolje bilo ići u Dubai, jer je pozicija na kojoj sam bila primljena bila primamljiva i s obzirom da sam tada imala 22 godine, smatrala sam da bi to bio pravi potez za moju karijeru. Iako sam imala tremu, jer prije toga nikada nisam bila ni blizu Ujedinjenih Emirata, poslije samo 10 dana potpisivanja ugovora sa jednim od Marriott hotela u Dubaiju, Renaissence Dubai Hotel, uz sebe sam imala vizu, kartu i kofere, i tako sam krenula u zemlju o kojoj sam samo slušala dobre, ali i loše stvari.

Kraj juna, i poslije 8 sati letenja, otvorila su se vrata aviona, i iako je bilo 12:30 ujutro, osjećala sam se kao da neko sa fenom ide iza mene. Poslije otprilike dva sata, konačno sam izašla sa aerodroma, gdje me čekao vozač hotela i poveo pravac u hotel, jer je moj direktor mislio da bi prvo trebalo probati hotel, jer ću svakako raditi u prodaji. Hotel se nalazio u starom dijelu grada, gdje je prije bio Dubai. Dok smo se kretali ulicama, pokušavala sam da nađem oko sebe more, mada bezuspješno, i razmišljala sam se gdje sam stigla, kad na tom mjestu ne mogu da vidim Burj Kalifu, najveću zgradu na svijetu. Javila sam svojima da sam stigla i rekla, naravno, da je sve u redu, iako je sledeći dan bio taj kada ću imati svoje radno mjesto i upoznati svoje kolege.

Stigla sam na vrijeme i upoznala kolege, koji su mi poželjeli dobrodošlicu. Tu sam upoznala i djevojku mojih godina, koja je završila istu školu kao ja. Ona mi je pomogla da se smjestim i uputila me u sve što treba da znam o Dubaiju. Iskreno, prije nego što sam otišla u Dubai, slušala sam priče kako neću moći da se oblačim kao u Evropi i kako ću morati da imam duge pantalone i majice, kao i da nema žurki i da je Dubai, u stvari, mali grad u kojem su samo zgrade zanimljive.

Ipak, sljedeći dan smo otišle u novi dio grada, i tamo sam shvatila da je Dubai grad svih nacionalnosti. Vidjela sam ljude u nacionalnim odorama – muškarci imaju bijele a žene crne; neke su prekrivale samo glavu, nekima su se vidjele samo oči, a neke su prekrivale čak i oči. Onda bih čula oko sebe engleski, španski, kineski, i svako se oblačio drugačije. Tada sam shvatila da ljudi u Dubaiju mogu da nose šta žele. Drugarica mi je objasnila da se po tržnim centrima zahtijeva pokrivanje ramena, ali da uprkos svemu ljudi i dalje nose šta žele i da im, uglavnom, niko neće reći ništa. Ja sam bila u Dubai Mall-u, koji se nalazi pored Burj Kalife, najveće zgrade na svijetu, i pored predivnih igrajućih fontana. Kad sam vidjela fontane, bila sam stvarno impresionirana, ali sam onda počela da se osjecam tako malom. Sve je oko mene bilo ogromno – zgrade, tržni centar, fontane, hoteli, kola, i tada sam imala želju da se vratim kući, iako su oko mene bile sve stvari koje su me impresionirale. Mada, znala sam da je početak uvijek takav.

Kad je počeo Ramadan, skrenuta mi je pažnja da ne mogu jesti u javnosti, niti piti, sve do 6 sati popodne. Ulice su bile puste tokom dana, a od 6 sati bi svi bili na ulicama i restoranima. Tokom Ramadana, uspjela sam da posjetim par „šatora“ koji su izgledali predivno i u kojima se služila razna hrana. Tu su svi jeli i pušili nargile, a onda sam saznala da kad prekinu post tokom dana nazivaju ga Iftar. Tada svi ljudi koji su islamske vjeroispovijesti ne jedu i ne piju išta od svitanja pa do sumraka. Radi poštovonja svih tih ljudi, tokom Ramadana nije dozvoljeno da ljudi koji ne poste i dalje rade iste stvari kao i kad nije Ramadan. Rekla bih da je tada vrijeme za porodična okupljanja, a ukoliko neko nema porodicu u Dubaiju, onda je vrijeme za okupljanja sa društvom. Tako sam mjesec dana uglavnom provela sa društvom po Iftarima, jer mi nije trebalo mnogo da upoznam više društva, a čim je Ramadan bio gotov, bilo mi je fascinantno kako se jedan grad promijenio preko noći. Tada sam shvatila da je u Dubaiju ogroman izbor i da ljudi mogu da rade šta žele, počevši od safarija na koji svi turisti idu, pa do jahanja konja, salse, skijanja, klizanja na ledu, ogromnih žurki u diskotekama, plažama, barovima. Kad ljudi dođu da žive u Dubai, uglavnom mogu da izaberu sa kim da se druže i šta vole da rade. Mislim da u svemu postoji nešto atraktivno, osim ako, naravno, niste veliki ljubitelj hladnog vremena, jer toga rijetko ima.

Jedna od stvari koje mi se jako sviđaju u Dubaiju je poštovanje prema ženama. Ukoliko žena treba da sređuje dokumente, svuda se nalazi „ladies’ section“, gdje nikad nema reda, na svakom koraku se nalazi „security“ ili kamere, tako da su žene maksimalno zaštićene. Zbog toga je Dubai grad u kojem se osjećam najsigurnije od svih gradova u kojima sam živjela ranije. Sad shvatam da treba vremena da se naviknete na život u tom gradu, ali čim se naviknete, počnete da volite život koji živite i sve što vam se tu dešava. Iskreno, trenutno mi se jako sviđa ovdje i mislim da ima života i da nudi mnoge stvari kojima možete da ispunite svoje vrijeme, ukoliko imate vremena, jer je i grad u kojem se dosta radi.

Poslovi koji su u ponudi na našem portalu možete pretražiti klikom na link OVDE.
Tekst preuzet iz časopisa Montenegro Family